Danas sam ponovno imao priliku potvrditi sumnje koje me već godinama proganjaju – Mit o ljubaznim i nasmijanim Hrvaticama i Hrvatima je definitivno mit!

Svi mi volimo misliti samo najljepše o sebi, i kao pojedincima i kao o narodu. Hrvati ovo, Hrvati ono. Hrvatska najljepša zemlja, Hrvati najljubazniji ljudi, gostoljubivi i uvijek nasmijani. M'oš si mislit!

Na ljestvici ljubaznosti ja bih osobno ljude sa ovih prostora smjestio na vrlo skromno predzadnje mjesto (na skali od 1 do 10). Smijemo se i pokazujemo ljubaznost uglavnom kad nam nešto treba. Za mnoge ljubaznost nije sastavni dio njihovog ponašanja, već trenutak inspiracije ili rezultat represije poslodavca.

I nemojte mi sada spominjati male plaće i manjak motivacije. To nije opravdanje za manjak profesionalizma.

Čemu ovaj grub napad na ega mnogih čitatelja ovog bloga?

Odgovor je jednostavan – ljubaznost i osmijeh su toliko rijetki u našoj zemlji i u uslužnim djelatnostima da ćete se vi trenutno istaknuti u odnosu na vašu konkurenciju ukoliko ljubaznost i nasmiješeno lice djelatnika postanu „higijenski“ standard u vašem poslovanju. Garantirano.

S obzirom da ljubaznost nije prepoznata kao „higijena“ na nacionalnoj razini, vaše inzistiranje na tome u vašem poslovanju će biti presudan faktor koji će privući nove klijente koji traže samo da ih se dočeka sa osmijehom i temeljnom razinom bon-tona.

Budite kraljica ili kralj „ljubaznosti“ i većina konkurencije će vam gledati u leđa – garantirano!