Nedavno je stigla i, pomalo očajna, email poruka jedne poduzetnice koja kaže: "Gospodine Bićaniću, pročitala sam Vašu knjigu i dopala mi se. U njoj ima puno korisnih stvari. Neke od njih i sama radim a neke ne stignem iako želim i znam da su potrebne i važne. Međutim, jednostavno nemam vremena. Ja zaista "pucam od posla"!. Inače, sama radim u svom biznisu i još uvijek nemam dovoljno prometa koji bi opravdao zapošljavanje novog djelatnika. Što preporučujete ljudima poput nas?"

Kao da ste opisali moju situaciju prije nekoliko godina, draga gospođo i poduzetnička supatnice!

U to vrijeme, naime, sam već radio po 14 do 16 sati dnevno i opet nisam sve stigao napraviti što je bilo na "to-do" listi. S druge strane, ideja o zapošljavanju osobe mi je bila zastrašujuća. Otkud da platim tu osobu i hoću li je moći nastaviti plaćati kad i nema tako puno posla?

Sve su to pitanja koja su mučila mene, a koliko vidim, muče i vas.

Možda će Vam biti od koristi ako vam opišem kako sam sebe natjerao da poduzmem nešto. Jednostavno sam se zapitao: kamo ovo ide...? I kamo želim da ovo sve ide...?

Imao sam samo dvije opcije:
a) smanjiti obujam posla tako da ne bi zaista došlo do pucanja (i mog, i kvalitete mog rada) 
b) riskirati kroz zapošljavanje novog djelatnika jer želim da moje poslovanje dođe na novu razinu na koju neću moći 100% doći sam.

U biti, shvatio sam, ako nastavim sam i ovim tempom - "pucam". Ako usporim, mogao bih stati zauvijek (jer u poduzetništvu nema plutanja - ili plivaš ili toneš). Najsigurniji izbor je, paradoksalno, bio i najrizičniji - zaposliti nekoga.

Evo me 2 godine kasnije - živ, zdrav, daleko od "pucanja" s poslovanjem koje ide taman u onom smjeru kojeg želim.