Ovaj tjedan sam imao priliku usporediti potpuno suprotna stajališta dvaju poduzetnika "uslugaša" na temu ulaganja u vlastiti kadar.

Priča 1 - poduzetnica se opekla prije nekoliko godina nakon odlaska djelatnice u koju je godinama ulagala (u znanje i stručnost). Nakon tog bolnog iskustva sve nove djelatnice i djelatnici uglavnom su "upadali" u uloge pomagača. Poduzetnica više nije dozvoljavala nijednom od ljudi koji su radili za nju da usvoje dovoljno znanja čime bi im omogućila "let iz njezinog gnijezda".

Potkresanih krila, sasvim su dobro služili svrsi. A ona je bila: tu i tamo pomoći oko koje slamčice u gnijezdu i to je to. Međutim, to "gnijezdo" u posljednje vrijeme muku muči sa daljnjim razvojem poslovanja jer vlasnica nema vremena niti afiniteta za takve zadatke...

Priča 2 - poduzetnica zapošljava šestero djelatnika. Među njima ima dva vrhunska djelatnika, 2 standardna djelatnika i naučnike. U više navrata je u zadnjih 20 godina bila u situaciji gubitka kvalitetnih djelatnika koji su najčešće odlazili u samostalnost. To je nije pokolebalo jer se ona, vlastitim riječima izraženo, drži slijedeće poslovne maksime: "Moj biznis nije lonac u kojem skupljam ljude.

Moj biznis je cijev. Shvatila sam da ljudi na jedan kraj ulaze, a na drugi kraj izlaze. Tako je uvijek bilo, jest i uvijek će biti. Moj je zadatak da imam što više koristi od tih ljudi dok su tu. To znači: ulagati u njih, stvoriti od njih dobre radnike. Kad dođe trenutak rastanka, idemo ispočetka."

Ova poduzetnica trenutno radi na otvaranju još jednog biznisa.

Cijev, a ne lonac...